Glasno, glasnije
Odzvanja jeka u mojoj glavi
Riječi koje si rekao kad si otišao
Sve brže dani prolaze
A ja sam još uvijek zapela u trenutku
Kad smo bili jedno
Držao si me za ruku, čvrsto grlio
I sad te nema, a ja plačem
Šokirana, slomljena
Umirem iznutra
Sjene su se nadvile
Samo nad moje oči
Vidim te, osjećam te
A tebe više nema
Kako je život nepošten!
Tek kad sam pronašla svoju sreću
Ona mi je oduzeta, uništena, zakopana
Nedostaješ mi, a povrijedio si me
Otišao si sa smiješkom
Sve što mi je ostalo su
Dijelovi nečega razbacani uokolo
Misterija koju je nemoguće riješiti
U ovoj duši iza beživotnog tijela
Zašto si otišao?
Hrpa pitanja se vrti u mojoj glavi
Kako bih voljela da ne osjećam ništa
Pustite me da poludim
Jer već sam počela padati…
Ušla je poljuljane svijesti
U mračnu, glasnu prostoriju
U poderanoj haljini, jake šminke
Svi su je gledali kao luđakinju
Okrenula se oko sebe
Gdje je? - znala nije
Ljudi oko nje čini se
Demoni su mračne sudbine
Osjetila je potrebu za osjećajima
Pa je još jedno piće naručila
Kako bi u svoj sistem
Dovoljno alkohola unijela
Pa će je svi smatrati žrtvom
Ušavši u toalet
Pogledavši svoj odraz u ogledalu
Pokušavala je kotrolirati misli
Ali one su bježale
Kao vrag od tamjana
Uzela je crni flomaster
Iz svoje još crnije torbe
I dok joj je ruka drhtala
Svoje misli na zid je ispisivala
'Lako je normalnoj djevojci,
Kao što sam ja nekoć bila,
Izgubiti zdrav razum zauvijek
I to bez valjanog razloga
Ali jednom kad dobra djevojka
Postane mračna duša
Njena svijest umire zauvijek... '
Dobrota iz ove duše je isparila
Kao kapi vode iz prljavog dlana
Ništa ne govorim, ništa ne čujem
Samo prodorni pogledi crnih očiju
Više ne posjedujem ni svoje tijelo ni glavu
I prema svemu sam mrtva hladna
Osjećam kako ubrzano ludim
Ja sam lopov u noći
Koji otima tuđe duše
Uragan koji ruši sve pred sobom
Bez imalo milosti ili sažaljenja
U ovom bolesnom stanju uma
Konzumiram tvoju zlobu
Bez ikakve kontrole
U svojem sam gradu kaosa
S upozorenjem na njegovom ulazu
Tko ulazi neka se kani bilo kakve dobrote
Ovdje vladaju moja pravila
Na vašem mjestu dva put bih promislila
Prije ulaska u ovo carstvo mraka
Zatvorena u četira zida
Izblijedjele slike na zidu
Kao da mi pričaju
Izolirana od ostatka svijeta
Izluđujem se od ovog sranja
Bježim vražjim korakom
Kao neko prokleto čudovište
Jer moj um je jedan kaos užasa
U njemu je svjetlo gorka tama
Moja izopačenost plaši sve
Dok se ja u sebi smijem grohotonim smijehom
Osolobodite me ovog prokletstva..
Stvarno mi je isparila neka inspiracija, što zbog posla, što zbog nove ovisnosti - pokera na facebooku! Bolesno! Registrirala sam se samo zato (na nagovor jednog lista naše gore - hehe!). Super sam. Uživam, volim i voljena sam. Što mi drugo uopće treba? Ionako za dva mjeseca kreću nove obaveze i trebam se nauživati. Treća sreća u ovom mom slučaju neće vrijediti jer je treća godina mog fakulteta najteža. Ali tko uopće sad o tome razmišlja.. Danas je blagdan. Inače ne volim blagdane za vrijeme praznika (mislim na pauzu od predavanja), ali otkad radim promjenila sam mišljenje. Vidite i sami da nemam nešto posebno za pisat pa da vam ne uzimam vrijeme, šaljem vam ogromnu pusetinu i srca na način koji mi sad najviše odgovaraju - lol!
P.S: Pjesma u pozadini je samo zezancija..Hmmm. da.. ;)))
Pogledaj u mene! Misliš da me poznaješ, ali nikada me nećeš stvarno upoznati. Jer svaki dan, ja kao da igram neku drugu ulogu. Međutim shvatila sam ako se skrivam iza maske mogu prevarite sve, ali ne mogu prevariti sebe. Tko je ta djevojka koju vidim u ogledalu? Gleda me pravac u oči. Pitam se kada će moj odsjaj pokazivati tko sam ja iznutra? Često sam se pitala moram li se pretvarati da sam ono što nisam? Tko sam ja zapravo? Mora li postojti 'tajno ja' koje sam prisiljena skrivati? Živjela sam u svijetu gdje sam trebala skrivati svoje osjećaje i uvjerenja. Ali ipak sam uspjela pokazati svima što osjećam i mislim i sada sam voljena. Voljena onakva kakva jesam. Stvarna ja.
Pokušali su slomiti moje snove, ali ne mogu poljuljati moja uvjerenja! Punili su mi glavu opakim sumnjama, ali mene je nemoguće zaustaviti! Zato sam im svima pokazala što mogu! Razbila sam kamene blokove koji su me kočili i dokazala sebi i njima koliko sam jaka. Govorili su mi da nemam svijetle budućnosti, ali mene to nije pokolebalo! Vikala sam glasno, glasnije! Glasom tako jakim i jasnim da su svi istog trena zašutjeli! Dajte mi planinu i svojom snagom ja ću je pomaknuti! Dajte mi more i svojom snagom ja ću ga preplivati. Jer ja mogu sve! Čak i ono što se čini nemogućim! Imam neopisivu snagu u svojim rukama i nikada neću stati! Nikada! Imam ono što u ovom svijetu može napraviti neopisivu razliku! Mi ćemo učiniti ovaj svijet drugačijim! Mi imamo vjeru u sebe da možemo pobjedit svaku životnu bitku! S jednim glasom, jednim srcem, dvjema rukama.. mogu što god hoću.
Trzam se u snovima. Čak ni onda se ne mogu rješiti boli koju osjećam budna. Prokleta sam baš onako kako se i činim, ali briga me. Za mene nema mjesta u raju i nikada ga neće biti. I ako me netko pokuša spasiti ja ću se tome oduprijeti. Sreća je za mene mit, neuspjeli trik. Moj život je tragedija. Duša mi je urušena do temelja. I da se pokušam promijeniti, što bih dobila? Lažljivu smijalicu koja je sama sebi dovoljna. Nekoga poput one lažljive gadure kojoj bi živoj oči iskopala. Podnosila sam stvarnu sebe. Podnašam i podnašat ću. Dok svi u životu traže ljubav i ono logično, ja sam normalna samo kad sam histerična. Čekala sam i tražila nekakvo čudo. Čekala prokleto dugo! I ništa! Meni života nikad nije dosta, a opet ponekad ga je i previše. I ne znam što ću sa sobom. Ako preživim razdoblje tuge, hoće li onda biti predivno? Ili će to opet biti samo predivna katastrofa?
Željela sam s vama podjeliti dio svog puta kod svoje none.. Iz jednog od meni najdražih gradova stiže Pozdrav Suncu koji me očara svaki put baš kao i morske orgulje u neposrednoj blizini.. Ljudi moji, volite se! Pusa..
Otkad sam te po prvi put čula
Da si nešto posebno sam shvatila
Nešto za što sam mislila da ne postoji
Anđele moj mali
Slušam tvoje riječi zlatne
Sada znam zašto kažu da su najbolje stvari u životu besplatne
Kad te nema, kao da dio mene fali
Anđele moj mali
Kako si promijenio moj svijet nikad nećeš znati
Uz tebe sam se počela smijati
Došao si u moj život slučajno
Kad sam izgubila nadu u život ti si je vratio
Drhtala sam prvi tren kad smo pričali
Anđele moj mali
Ništa mi nije svetije od onog što mi imamo
Ništa ne volim više od onog što djelimo
Kada si tužan i moje srce s tobom žali
Anđele moj mali
Koliko mi značiš, teško je opisati
Koliko te volim, teško je dočarati
Gdje smo ono noćas stali?
Anđele moj mali
Nisam ni sanjala da si ispunjenje mojih snova
Otkada te znam, kao da sam se rodila iznova
Svaki tren kada zrak udahnem
Na tebe pomislim
Ako te nema, teško mi je disati
Anđele moj mali
Svaku noć tvoj glas me uspavljuje
Svako jutro tvoja poruka me nasmije
Svaki dan najljepše mi je tebe čuti
Anđele moj mali
Posvećeno mom Malom.. Mojoj duši. Osobi koju obožavam i bez koje ne mogu zamisliti svoj život. Volim te Mali moj! :)
Ponekad se pitam ima li u životu sve neku smisao? Ne znam baš. Neke stvari kao da se događaju bez razloga. Ili? Možda se dogode da nas opamete? To sam i ja dugo mislila dok moj život nije postao teška borba. Zašto postoje životne situacije koje nas bacije u depresiju, zbog kojih patimo? Zbog kojih razbijamo glavu pitanjem: 'Zašto ja? Zašto se ovo meni događa?' Meni bi najveća kazna u životu bila samoća. Hvala Bogu, uvijek postoji netko tko je uz mene pa ako ne mogu radi sebe, izdržim sve radi njih. Kompliciran je život. Lijep je, ali i kompliciran. U svojih nepotpunih 21 godina to sam toliko puta sama sebi dokazala. I iako nakon svake životne bitke izađem jača (što možda i je njihov smisao), bojim se da ću u nekoj bitci danas - sutra kapitulirati. I što onda? Najgore mi je kad imam nešto što želim tako blizu, na dohvat ruke, a opet to ne mogu okusiti. Kada mi se sva vrata zatvaraju pred nosom. Tad sam stvarno isfrustrirana. Međutim.. Dok živimo, naučimo da sve se treba odvijati bez žurbe. Korak po korak. Kao da učimo letjeti ili zaljubljivanje. Ono što želimo dogodit će se.. Mora se dogoditi. Optimizam i vjera nas ojačaju, a ne samo pobjeda u nekoj teškoj životnoj bitci. A ljubav? U nju uvijek imam vjere i na nju gledam s pozitivnim stavom iako sam zbog nje najviše patila. Za nju bih se borila do krvi, bilo kada i ne bih stajala. Jer u ljubavi i ratu sve je dopušteno, zar ne?
Sinoć sam slušala kako dišeš u snu. Moje uši dugo nisu čule tako skladnu simfoniju. Promatrala sam te onako potajno kao da pogledom želim upravljati tvojim snovima, na jednak način kako i ti upravljaš mojima. Milovala sam ti kosu, vidjela sam u tebi malo dijete kojemu je potrebna sva moja pažnja. Prislonila sam te na svoja prsa. Zadrhtali smo oboje. Mjesec je obasjao tvoj osmijeh u kojemu sam ja pronašla svjetlost jaču od sunca. Utonuli smo u san i stigli u naš svijet. Na naše tajno mjesto. U sretnije dane. Tamo gdje smo sami ti i ja, Na mjesto koje je samo nama znano. Gdje teku rijeke sreće, a ljubav je zrak. Tamo gdje je sve na našoj strani. Smijemo se nebu i ono nam uzvraća osmijeh. Gdje nema laži, a mrak je svjetlo. Tamo gdje nitko ne plače, sve je puno leptira. Kao i oni mi letimo.. letimo.. Leeeetimoooooo!!
Rekao si mi da nisam lijepa
I ja sam ti povjerovala
I rekao si mi da nisam posebna
Pa sam na taj način i živjela
S tvojim riječima i kritikama
Kako je moj odsjaj nesavršen
Pitala sam se: Hoće li me netko ikada željeti?
Ali Bog voli bezvrijedno i ružno
On ne gleda na način na koji ti gledaš
Bog uzima bezvrijedno i ružno
I pretvori to u nešto predivno
Očito sam onda i ja predivna
Jer postoji netko tko me ipak voli
Pokušala sam promijeniti vanjštinu
Izmijenila sam se u nešto što nisam
Trudila se da se fizički usavršim
Ali u sebi sam uvijek znala
Kako čuvam tajne koje pokušavam ignorirati
I kako se bitka s prošlosti
U meni nikad neće skončati
Ali sada kad me ON naziva predivnom
Sigurna sam da sam takva
Jer znam da ON vidi
ON vidi apsolutno sve
I moju vanjštinu i moju dušu
I zove me predivnom
Govori mi da sam lijepa
Vrišti da sam lijepa
I ja polako shvaćam da sam lijepa
Vidim da sam lijepa
ON me čini lijepom
Samo zato..
Svi nešto govore,
Ali ne kažu ništa
Pogledaju me tužnim pogledom
A meni ne treba ničije sažaljenje
Uvijek sama isplivam iz mora tuge
Iako me sidro sjećanja vuče ka dnu
Prije nego što zauvijek odem
Reći ću ti ono što te ide..
Jesi li ikad pao tako nisko?
Jesi li ikad bio razočaran u nekoga ovako?
Kad je istina izašla na vidjelo,
Jesi li ti zadnji saznao?
Možeš li mi pogledati oko u oko
Jer što si mi napravio krajnje je jadno
Ne, ne trebaš mi više
Sunce uvijek svane nakon kiše
Kažu, treća sreća, a ja kao skeptik odlučila sam to provjeriti. Ovo je treći blog kojeg sam počela pisati. Neću otkrivati tko sam, ali sigurna sam da će ljudi ubrzo skužiti i sami. Na ovom blogu pisat ću samo o ljubavi na kojoj sam zahvalna. Jer kraj ljubavi sve je ostalo manje bitno. Spoznala sam i ja to otkad sam istinsku osjetila. Ovaj blog pišem za sebe i za sebi dragu osobu. Ne mislim pisati ništa patetično, već neke lijepe stvari koje ljubav omogućuje i ljudima daruje. All dressed up in love (Sva obučena u ljubav) je ime i pjesme koja je u pozadini bloga. Pjesma se nalazi na soundtracku filma Seks i grad kojeg sam gledala popriličan broj puta. Tako sam i zavoljela pjesmu, poruku koju pjesma iskazuje kao i uzrečicu: Ljubav je marka koja nikada ne izlazi iz mode. Na ponovno pisanje potaknula me moja ljubav i to u gradu ljubavi. Nevjerojatno, ali istinito. I rekoh sama sebi i njemu - pisat ću. Bez obzira na neke bezobrazne ljude koji anonimni ostavljaju otrovne komentare i sl. Ja pišem radi sebe, a ne radi drugih. Sebičnost nije dobra, ali ponekad je nužna. Sebe uvijek treba staviti na prvo mjesto.
Love is all that matters after all, it sure makes everything else seem so small.
